ISTORIJA VEPROVCA (KRUŠČIĆA)

Pečat Veprovca iz 1759 godine

Verovatno su Sloveni dali naziv mestu Veprovac posle 1526. godine, nakon što su Turci osvojili to područje. Moguće je da je još ranije, u starougarskom periodu, već postojala seoska naseobina na omedenom prostoru Veprovca. Notar Zonyi 1864. godine pominje topografski naziv PUSZTA-TEMPLOM (Pusta-crkva). Tako je nazvan brežuljak koji se pruža zapadno od pašnjaka (zajdeničke livade), jer je tamo nekada postojala crkva. Još 1864. godine pronadjeni su ostaci cigala, iskopine i kosti koje navode na zaključak da je tu nekada bilo groblje.

Kada je 1717. godine austrijska vojska pod vodstvom princa Eugena Savojskog, oslobodila zemlju od Turaka, započeo je plansku politiku naseljavanja. Inicijator ponovnog naseljavanja područja koja su turskim ratovima opustošena bio je naslednik ugarskog kraljevstva Leopold I (1658-1705) područja koja su turskim ratovima opustošena. Godine 1689. stvorio je komisiju kojom je rukovodio kardinal Ferdinand grof Kolonic (Kollonitsch), sa pravom mnogobrojnih privilegija.

Kolonisti su prvobitno dobijali zemlju samo na privremeno korišćenje, da bi kasnije, pod vlašću Josifa II (1780-1790), kuća i okućnica zajedno sa inventarom zemljišnim posedom prešla u naslednu svojinu naseljenika.

Godine 1758. selo su naselili Madari i Slovaci. U pravcu istoka – zapad, mađarski deo sela sa 130 kuća uređen je 1763. godine zajedno sa rimokatoličkom crkvom koja je bila od naboja. Dvadeset jednu godinu kasnije objekat je zamenjen novogradnjom, crkvom koja i danas nadvisuje selo. Slovaci su se početkom 19. veka asimilirali u Mađare.

U ovom uveliko živom selu su se 1786. godine naselili Nemci, u posebnom delu koje je nazvano “Nemačko selo“. Razlozi naseljavanja su bili različiti, uglavnom na osnovu odluka državnih službi. Po popisu stanovništva iz 1787. godine, Veprovac je imao 270 kuca (od toga 120 nemačkih), u kojima su živele 353 porodice, to jest 1.731 stanovnik. Udeo Nemaca bio je oko 45%, Mađara i Slovaka oko 55% znaci, 780 Nemaca i 950 Mađara i Slovaka.

Do popisa stanovnika 1931. godine broj stanovništva sela se udvostručio. Popisano je 3.158 stanovnika, od toga 2.551 nemaca (80,8%), 489 Mađara (15,5%), pripadnika slovenskih grupa (3,7%).

I “Nemačko“ i “Mađarsko selo“ su imali po dve prolazne ulice i svaka još po jednu dogradenu, nazvane “Nov red“ u mađarskom, a “Poslednji red“ u nemačkom delu sela. Mnogobrojne poprečne ulice su delile selo na četvrtine.

Vremenom su izgradene gradska kuća, škole i dve takozvane bolnice, koje kao takve nikad nisu korišćene. Veprovac se vec 1908. godine priključio na željeznicku mrežu, a na javnu električnu mrežu 1937. godine. Još 1868. godine je Veprovac imao svoju poštu. Prva apoteka je otvorena 1931. godine a prvi veterinar je došao u selo 1933. godine. kada se prvi lekar doselio u Veprovac, ne zna se sa sigurnošću. Poznato je da je lekar opšte prakse 1912. godine otišao iz sela, pa su nakon toga naseljavani lekari koji su brinuli o zdravlju stanovništva.

Pored godišnjih poplava, bilo je i drugih nepogoda u Veprovcu. Godine 1868. izbio je ogroman požar koji je uništio skoro pola sela. Civilno stanovništvo je, na sreću, skoro bez ikakvih žrtava prebrodilo Prvi svetski rat, ali su zato epidemije tifusa, kolere, 1918. godine grip, odnele mnogobrojne živote.

Da bi se sprečila godišnja prolećna poplava u zapadnoj Bačkoj, 1872, godine izgrađen je plovni kanal sa pumpnom stanicom i u Veprovcu, koja nije samo odvodnjavala polja Veprovca, već je služila i za navodnjavanje.

Opština Veprovac se graničila sa mestima: Kula, Crvenka, Sivac, Kljajićevo, Stapar, Brestovac, Filipovo, Krstur. Atar je činio 6.831 katastarsko jutro, od toga 5.686 katastarskih jutara oranice.

Iz Zavičajne knjige Veprovca Nikole Urnauera može se saznati brojčano stanje stanovništva na dan (09.10.1944. (Dan zbega) kako broj zaposlenih, tako i socijalna i privredna, struktura stanovništva. Bilo je ukupno 606 zaposlenih: 256 seljaka, 209 radnika (od toga 64 grebenara) i 141 obrtnik i zanatlija.

Opštinska uprava je rukovodila opštinom. Sačinjavali su je sudija (gradonačelnik, notar (opštinski sekretar), četiri porotnika, upravitelj doma za siročad, blagajnik, kao i 12 opštinskih odbornika.

Bačka, koja je pripadala Austro-Ugarskoj sve do kraja Prvog svetskog rata, rasplala se nakon morvnog sporazuma Alijanse sa Ugarskom, 4. juna 1920. godine na novouredenu državu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Jugoslavija). Sada se drugačije razmišlja i drugačije uči. Svetksa ekonomska kriza 1928-1934. godine je, sve u svemu dobro podneta, iako je neke teško pogodila. Nesvakidašnji privredni polet doživelo je selo sredinom 1936. godine, kada je Nemačka trgovačkim ugovorom Jugoslaviji garanotovala otkup svih viškova životnih namirnica po tačno utvrđenoj tržišnoj ceni.

Kraj Drugog svetskog rata zapečatio je subinu svih Nemaca na jugu Evrope. To je za Veprovac značilo, da je 09.10.1944. godine skoro polovina nemačkog življa napustila svoju domovinu. Druga polovna je ostala u nadi da joj se ništa loše nece dogoditi. Tu sudbonosnu zabludu su oni koji su ostali u svojim kućama, platili neljudskom patnjom, progonom i smrću, tako da su i preživeli malo pomalo napustili svoju domovinu.

Danas potomci ovih Nemaca žive na slobodnom Zapadu, delom u istim krajevima odakle su se njihovi preci nekada iselili.

Izvori:

• Paul Scherer: Familienbuch Weprowatz Bd. I Karlsruhe 1998

• Tafferner: Quellenbuch der donauschwabischen Geschichte, Munchen 1974, S48, 53-57

• Basc-Bodrog-Varmegye Monografiaja von Dr.Borovski Samu, Budapest 1896 S.355

• Dr Antal Hegedus, dr Katarina Cobanovic: Demografska i agrarna Statistika Vojvodine 1767-1867.

• Leopold Egger: Das Vermogen und die Vermogensverluste der deutschen in Jugoslavwien, Sindelfingen 1983.

• U.Et C. Fasc.192,Nr.33 des Ungarischen Staatsarchivs Budapest

• Heimatbuch Weprowatz 1986.

• Bildband Weprowatz 1989.

 

Veprovac a sadašnji Krušcic pominje se od 1717. godine a posebno od 1758. godine kada su se naselili i prvi stanovnici. Naziv Veprovac ostao je sve do 1946. godine kada su dolaskom kolonista promenili naziv u sadašnji Krušcic.

Naseljeno mesto Kruščić nalazi se na ravnoj lesnoj terasi nadmorske visine oko 85 metara sa oko 2.400 stanovnika smeštenih u 663 stambena objekta. Kruščićima 786 domaćinstava sa tri stanovnika po domaćinstvu. Gustina naseljenosti je oko devet stanovnika po 1 ha a ceo građevinski prostr se prostire na 274 ha.

Kruščić je imao najviše stanovnika 1961. godine i od tada pa do danas oseća se rapidan pad što dokazuje sadašnji broj stanovnika. Ovaj podatak svakako zabrinjava što usled ekonomskih odnosa mladi zbog nezaposleniosti napuštaju naše mesto. U Kruščiću radi poljoprivredna zadruga kao i živinarska farma koje su skromne ekonomske moći i ovakvim stanjem negarantuju veću zaposlenost. Novim proizvodnim programima a samim tim i zapošljavanjem stvorili bi se uslovi da mladi ostanu u mestu, stvarali porodice, bolji život i kvalitet življenja.

U mestu živi oko 69% crnogorskog i srpskog stanovništva a oko 31% naroda drugih nacionalnosti /mađari, rusini, ukrajinci…/. Specifičnost zajedničkog života je dala doprinos održavanju multikulturalizma koji se održava godinama i predstavalja ponos svih stanovnika Kruščića.

Što se komunalne infrastrukture tiče Kruščić je veoma dobro rešio ove probleme izgradene su ulice, elektrificirano selo, urađena sekundarna telefonska instalacija sa utomatskom centralom itd.

U Kruščiću se nalazi OŠ “Veljko Vlahovic“, Dom kulture sa dva kulturno umetnička društva, Dobrovoljno vatrogasno društvo, pošta. Nedostaje nam ispostava jedne od banaka koja bi rešavala probleme građana. Što se povezanosti Kruščića tice jedini putni pravac je povezianost sa naseljenim mestom Crvenka i dalje dok sa Odžačkom opštinom imamo vemoma lošu infrastrukturu.

Na ovim problemima intezivno se radi i nadamo se da ćemo u najskorije vreme i taj problem rešiti. Mlada populacija svoje aktivnosti zadovoljva preko Sportskog društva a posebno preko fudbalskog kluba dok najstarija populacija svoje aktivnosti obavlja preko udruženja penzionera.

Naseljeno mesto Kruščić zadržao bi mladu populaciju izgradnjom takvih proizvodnih programa koji bi omogućili brže zapošljavanje, jačanje ekonomske moći pojedinaca i porodice a sami tim i većim dohotkom po glavi stanovnika. Ovaj problem Kruščić nemože sam rešiti bez velike pomoći šire zajednice.